Mama, tata, stariji brat i ja

Prije nego ću dobiti djecu znala sam daleko više o odgoju nego što znam danas. Znala sam da jednoga dana kada i sama budem imala djecu neću biti kao moja mama. Pamet u glavu! Pazi da ti neko ne stavi drogu u piće! Nemoj bosa hodati! Što su ti gola krsta!? Obuci potkošulju! I kada bi mama primjetila da mi na jedno ulazi, a na drugo izlazi, uslijedila bi kultna rečenica: “sjetit ćeš se mojih riječi kada budeš imala svoju djecu”.

Trideset godina kasnije ja sam ista kao ona. Ne garantujem da neću izgovoriti sve što je ona meni govorila. Izuzev možda onog “tako je to bilo u moje vrijeme”, jer od vremena moje mame, Leonardo DiCaprio je dobio oskara, George Clooney se oženio, a Bosna i Hercegovina se plasirala na svjetsko prvenstvo…

Istina je da bih, pomalo nostalgično, najviše od svega željela da su savjeti moje mame primjenjivi i sada. Ipak, prošla su vremena kada su nas roditelji slali u sobu kada dođu gosti. Ne daj Bože da čopnemo mezu na stolu ili otvorimo poklon dok gosti nisu otišli. To isčekivanje da gosti odu trajalo je vječnost jer smo u kesi prepoznali veliku čokoladu u sivom granap papiru (danas bi taj papir bio cool) i nadali se da je ona sa lješnjacima. I kako da ja danas svojoj djeci kažem “poljubi i ostavi”  kao što je moja mama meni govorila? U mojoj glavi to bi bila nepopravljiva greška i u najmanju ruku mislila bih da će mi djeca umrijeti od gladi ako ne pojedu taj obrok.

To je ta meza

Prošla su vremena kada se gledao samo jedan crtić prije dnevnika, pišat’ pa na spavanje, kada se ključ nosio oko vrata i ostajalo nasamo dok mama i tata ne dođu s posla. Prošlo je vrijeme kada moliš Boga da mama laganim hodom ide sa roditeljskog, jer ako žuri, loše ti se piše. Vrhunac dječije podlosti u razredu bilo je zadirkivanje djece koja su ili buckastija ili premršava. Mene su zvali štapić bobi zbog tankih nogica. Danas u školama imamo nasilje i nasilnike, nemaju stida ni srama, ni respekta ni bojazni, a posljedice toga su u nekim slučajevima fatalne.

Ni mi, mame 21. vijeka, nismo kao što su naše mame bile. One, u njihovim jednostavnijim vremenima nisu imale strah od majčinstva. Bile su opuštenije, nisu imale pritisak sredine, nije bilo načina da ih neko uplaši i kaže da nešto ne rade dobro. Savjet su tražile od svojih mama. Danas vas svi nametljivo savjetuju, kritikuju i svi su sudije koje samo čekaju da vam izreknu svoju presudu o vašem majčinstvu.

Evo i mog stereotipa: imam dane kada se preispitujem da li sam dobra mama, kako djeci na pravi način raširiti krila da polete, da li im dajem dovoljno ljubavi… upoređujem moj način odgoja djece sa maminim.

Moja djeca nemaju jednake potrebe kao ja kada sam bila dijete. Oni su zreliji, radoznaliji, zahtjevniji i sve im je na dohvat ruke.

U ovim dinamičnim vremenima punim izbora i prekretnica, brze ili spore hrane, organske ili genetski modificirane hrane, domaće ili tovljene koke, vode iz flaše ili česmovače, interneta i društvenih mreža, majčinstvo je evoluiralo i postalo je najteži posao modernog vremena.

Svakodnevno srećem mlade ljude koji ne kažu ni hvala, ni molim, ni izvinite. Izgledaju lijepo, savremeno, uredno. Pomislim, nekad smo imali lošije zube ali smo bili vaspitani. Danas imamo blistave osmijehe bez manira i kućnog odgoja . I sjetim se riječi i savjeta moje mame. Dijelim te iste savjete svojoj djeci, prigovaram im, ohrabrujem ih i volim na isti taj način. Ali vremena su druga i bojim se da ih pripremam za svijet koji više ne postoji, da nisam u koraku s vremenom. Ipak, radim najbolje što znam a vrijednosti su tu da se njeguju. Jer, na kraju, želim da moja djeca izrastu u ljude sa integritetom, moralom, osjećajem za pravičnost i empatijom. Želim da budu lijepo vaspitani, da cijene rad i trud. Bez obzira na sve.

Djetinjstvo u ratu, mama, mlađi brat i ja