Mama, tata, stariji brat i ja
Prije nego ću dobiti djecu znala sam daleko više o odgoju nego što znam danas. Znala sam da jednoga dana kada i sama budem imala djecu neću biti kao moja mama. Pamet u glavu! Pazi da ti neko ne stavi drogu u piće! Nemoj bosa hodati! Što su ti gola krsta!? Obuci potkošulju! I kada bi mama primjetila da mi na jedno ulazi, a na drugo izlazi, uslijedila bi kultna rečenica: “sjetit ćeš se mojih riječi kada budeš imala svoju djecu”.
Trideset godina kasnije ja sam ista kao ona. Ne garantujem da neću izgovoriti sve što je ona meni govorila. Izuzev možda onog “tako je to bilo u moje vrijeme”, jer od vremena moje mame, Leonardo DiCaprio je dobio oskara, George Clooney se oženio, a Bosna i Hercegovina se plasirala na svjetsko prvenstvo…
Istina je da bih, pomalo nostalgično, najviše od svega željela da su savjeti moje mame primjenjivi i sada. Ipak, prošla su vremena kada su nas roditelji slali u sobu kada dođu gosti. Ne daj Bože da čopnemo mezu na stolu ili otvorimo poklon dok gosti nisu otišli. To isčekivanje da gosti odu trajalo je vječnost jer smo u kesi prepoznali veliku čokoladu u sivom granap papiru (danas bi taj papir bio cool) i nadali se da je ona sa lješnjacima. I kako da ja danas svojoj djeci kažem “poljubi i ostavi” kao što je moja mama meni govorila? U mojoj glavi to bi bila nepopravljiva greška i u najmanju ruku mislila bih da će mi djeca umrijeti od gladi ako ne pojedu taj obrok.
To je ta meza
Prošla su vremena kada se gledao samo jedan crtić prije dnevnika, pišat’ pa na spavanje, kada se ključ nosio oko vrata i ostajalo nasamo dok mama i tata ne dođu s posla. Prošlo je vrijeme kada moliš Boga da mama laganim hodom ide sa roditeljskog, jer ako žuri, loše ti se piše. Vrhunac dječije podlosti u razredu bilo je zadirkivanje djece koja su ili buckastija ili premršava. Mene su zvali štapić bobi zbog tankih nogica. Danas u školama imamo nasilje i nasilnike, nemaju stida ni srama, ni respekta ni bojazni, a posljedice toga su u nekim slučajevima fatalne.
Ni mi, mame 21. vijeka, nismo kao što su naše mame bile. One, u njihovim jednostavnijim vremenima nisu imale strah od majčinstva. Bile su opuštenije, nisu imale pritisak sredine, nije bilo načina da ih neko uplaši i kaže da nešto ne rade dobro. Savjet su tražile od svojih mama. Danas vas svi nametljivo savjetuju, kritikuju i svi su sudije koje samo čekaju da vam izreknu svoju presudu o vašem majčinstvu.
Evo i mog stereotipa: imam dane kada se preispitujem da li sam dobra mama, kako djeci na pravi način raširiti krila da polete, da li im dajem dovoljno ljubavi… upoređujem moj način odgoja djece sa maminim.
Moja djeca nemaju jednake potrebe kao ja kada sam bila dijete. Oni su zreliji, radoznaliji, zahtjevniji i sve im je na dohvat ruke.
U ovim dinamičnim vremenima punim izbora i prekretnica, brze ili spore hrane, organske ili genetski modificirane hrane, domaće ili tovljene koke, vode iz flaše ili česmovače, interneta i društvenih mreža, majčinstvo je evoluiralo i postalo je najteži posao modernog vremena.
Svakodnevno srećem mlade ljude koji ne kažu ni hvala, ni molim, ni izvinite. Izgledaju lijepo, savremeno, uredno. Pomislim, nekad smo imali lošije zube ali smo bili vaspitani. Danas imamo blistave osmijehe bez manira i kućnog odgoja . I sjetim se riječi i savjeta moje mame. Dijelim te iste savjete svojoj djeci, prigovaram im, ohrabrujem ih i volim na isti taj način. Ali vremena su druga i bojim se da ih pripremam za svijet koji više ne postoji, da nisam u koraku s vremenom. Ipak, radim najbolje što znam a vrijednosti su tu da se njeguju. Jer, na kraju, želim da moja djeca izrastu u ljude sa integritetom, moralom, osjećajem za pravičnost i empatijom. Želim da budu lijepo vaspitani, da cijene rad i trud. Bez obzira na sve.
Djetinjstvo u ratu, mama, mlađi brat i ja
8 Komentara
Vase gostovanje u emisiji “150 minuta”,ostavilo je divan utisak na mene. Predivno je videti elokventnu, lepu zenu koja je pre svega, majka.
I to cetvorostruka. Za moje poimanje vrednosti, vi ste osoba vredna divljenja. Procitala sam Vase testove, realni, zivotni prikazi svakodnevnih briga,radosti, nedoumica, neznosti.. Sve sto cini zivot jedne majke.
Zelim da Vam cestitam na hrabrosti, cetvoro dece u sest godina, velicanstveno. To je moj san, velika porodica. Nazalost, danas su prioriteti potpuno drugaciji, ljudi sebicniji.U mom okruzenju se deca ne radjaju, ili ostaju jedinci i jedinice. To me rastuzuje.
Promovisite prave vrednosti, na dobrom ste putu!Pisite sto cesce!
Jelena, mama malog Njegosa
Draga Jelena, hvala Vam na ovim divnim riječima, ostavili ste me bez teksta!
Imati četvero djece u vrijeme kada kao društvo imamo ozbiljan problem s padom nataliteta, je veliki blagoslov. Na Balkanu postoji razmišljanje da više djece imaju neodgovorni ljudi te pripadnici izvjesne manjine. Postalo mi je normalno da me na ulici zaustave i pitaju da li su to sva moja djeca. Znali smo da želimo imati veliku porodicu, ali bez velike podrške supruga nikada ne bih upustila u avanturu četvrtog djeteta.
Obećavam da ću pisati ćešće.
Veliki pozdrav!
Ija sam Vas gledala u 150 minuta i ostala zadivljena Vasom ljepotom i elokvencijom od tad vas pratim.
Samo pisite jer pisete o najljepsim stvarima majcinstvu i nasim potomcima
Mama dvoje odraslih ljudi i majka jednom divnom unuku.
Hvala što me pratite, ovakve poruke mi daju vjetar u leđa i želim pisati češće!
Kažu da bake možda imaju sjedu kosu ali zato imaju zlatno srce. Uživajte sa svojim unukom, a ja uskoro pišem tekst o odnosu baka i unučadi.
Srdačan pozdrav!
Da citam text i vidim sebe i iste dileme u meni se bore oko odgoja dece…ja ih imam troje i pobekad se pitam da li oni vide ljubav koju im pruzam i zelju koju inam da im usadim lepo vaspitanje…ponekad delujem grubo i nekad se pitam kako drugacije bez vike i galame koja je ponwkad neminovna a pitam se da li je neminovna….
Draga Ivana, ljudi često isle ako imate više djece da sve bolje znate…ali iz mog iskustva (a vidim i iz Vašeg), ne prođe dan a da se ne preisoitujem da li sam dobra mama, da li svojoj djeci dovoljno dajem ljubavi, da li ću ih izvesti na pravi put!? Odgovore na to ćemo dobiti kada nam djeca budu veća, a za sada radimo onako kako mi mislimo da je najbolje za naše dijete…a sigurna sam da jeste! Ljubim Vas i sretno!
Zelim da podelim jedan trenutak sa Vama.Pre svega zelim da Vam zahvalim sto postojite, mada Vam to, predpostavljam stalno govore, zaista ste divni.Posle neprospavane noci, a bilo ih je ove nedelje vise( nicu dva zubica istovremeno ) pijem jutarnju kafu i u emisiji kod Natase Tako stoje stvari vidim Vas, pogledam intervju i dan dobije neku drugu boju, cini mi se nisam vise tako umorna, situacija i nije tako bezizlazna, udahnem i nasmesim se, zahvalim bogu na ovom daru i ovom dana, opet hvala Vam sto sirite pozitivnu energiju, nadam se da Vam se visestruko vraca.
Draga Majo, izvinite malo kasnim sa odgovorom. Wooow, stvarno ste me ostavili bez teksta, hvala Vam puno. Nakon ovog komentara mogu samo reći da sam presretna jer moja “misija” ima smisla. Ako će Vam biti lakše kroz sve sam to prošla, imala krize, mislila da ću crknuti od umora…ali sve prođe i sve bude lakše kako se djeca osamostaljuju. Najteže su te prve godine gdje je fizički iscrpljujuće. Držite se, ljubim Vas i znajte da niste sami!